{"id":1223,"date":"2021-01-28T21:05:42","date_gmt":"2021-01-28T21:05:42","guid":{"rendered":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/?p=1223"},"modified":"2021-01-29T08:59:31","modified_gmt":"2021-01-29T08:59:31","slug":"blazeni-alojzije-stepinac-svjedok-bozje-ljubavi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/2021\/01\/28\/blazeni-alojzije-stepinac-svjedok-bozje-ljubavi\/","title":{"rendered":"Bla\u017eeni Alojzije Stepinac svjedok Bo\u017eje ljubavi"},"content":{"rendered":"\n\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Bl. Alojzije Stepinac ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. u selu Brezari\u0107i, blizu Kra\u0161i\u0107a, nedaleko od Zagreba. Njegovi roditelji Josip i Barbara selja\u010dkog podrijetla bijahu marljivi i pobo\u017eni kr\u0161\u0107ani  vjernici. Ulo\u017eili su mnogo truda u kr\u0161\u0107anskom i vjerni\u010dkom odgoju za svoje dvanaestero djece, me\u0111u kojima se posebno isticao Alojzije njihovo osmo dijete. Pu\u010dku \u0161kolu poha\u0111ao je u Kra\u0161i\u0107u, a srednju u Zagrebu, zavr\u0161iv\u0161i je u godini 1916. u tijeku Prvog Svjetskoga rata (1914.-1918.). Kao i mnogi mladi\u0107i pozvan je u austro-ugarsku vojsku,  gdje je najprije  bio poslan u Rijeku, u \u0161kolu za Pri\u010duvne \u010dasnike, a nakon toga u Karlovac i ubrzo, te iste  godine  (1916.)  poslan je  na talijanski front.  Na talijanskom frontu borio se  u  razdoblju 1917. i 1918.  Na kraju spomenutog  rata Talijani su ga zarobili uklju\u010duju\u0107i i mnoge druge mladi\u0107e. Ubrzo kao dobrovoljac kao 20-godi\u0161nji potporu\u010dnik Alojzije Stepinac stupio je u “Jugoslavenski dobrovolja\u010dki korpus”, kasnije preimenovan “Jugoslavenska legija”. U  prosincu 1918. njegova jedinica je stigla u Solun, a ubrzo nakon toga Stepinac je poslan u Makedoniju, gdje je slu\u017eio vojnu slu\u017ebu sve do lipnja 1919., gdje se je nakon toga povratio u svoj rodni zavi\u010daj odnosno ku\u0107i. Vrativ\u0161i se u Hrvatsku u svoj rodni zavi\u010daj upisao je Poljodjeljski fakultet zagreba\u010dkog sveu\u010dili\u0161ta. Njegova odluka iznenadila je njegova oca a posebno majku, koja je svakodnevno molila, jer je sina vidjela kao sve\u0107enika. Me\u0111utim u jesen 1924. god. odlu\u010dili se za sve\u0107eni\u010dki poziv. U me\u0111uvremenu prekida studij i opra\u0161ta se sa svojom zaru\u010dnicom i roditeljima, i odlazi u nadbiskupsko sve\u0107eni\u010dko sjemeni\u0161te u Zagrebu. Krajem 1924. odlazi u Rim, gdje na sveu\u010dili\u0161tu Gregoriani zavr\u0161ava studij za sve\u0107enika u trajanju od 6. godina. U Rimu na blagdan Krista Kralja, dana 26. listopada 1930. zare\u0111en je za sve\u0107enika. Nakon povrataka u Zagreb, nadbiskup Antun Bauer imenuje ga za ceremonijala. U me\u0111uvremenu osnovao je Caritas u zagreba\u010dkoj nadbiskupiji, poma\u017eu\u0107i duhovno i materijalno siroma\u0161ne radnike i njihove \u010dlanove obitelji.<\/p>\n\n\n\n

Dana 28. svibnja 1934. godine Alojzije Stepinac imenovan je zagreba\u010dkim nadbiskupom koadjutorom odnosno nasljednikom. Njegov izbor mnoge je iznenadio, jer uop\u0107e nije bio poznat a kamoli priznat u  \u0161iroj javnosti, te ujedno  jo\u0161 premlad za tu uzvi\u0161enu \u010dast i slu\u017ebu, za razliku od  mnogih drugih  stariji i “zaslu\u017eenih” sve\u0107enika zagreba\u010dke nadbiskupije. Za biskupa je posve\u0107en, dana 24. lipnja 1934. god. u dobi od 36. godina. Mnogo godina poslije u svojoj oporuci od 28. svibnja 1957. napisao je: “Ako ja sebe danas, poslije svega onoga, \u0161to se dogodilo, pitam, za\u0161to je Gospodin ba\u0161 meni ovu slu\u017ebu odredio, morao bih tra\u017eiti odgovor u rije\u010dima sv. Pavla Korin\u0107anima: “Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono \u0161to nije, da uni\u0161ti ono \u0161to jest , da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor, 27-29). Nadbiskup – koadjutor Alojzije Stepinac na periferiji Zagreba ustanovio je oko 7. novih \u017eupa. U samom sredi\u0161tu grada osnovao je jednu \u017eupu, i jo\u0161 tri \u017eupe u  bolnicama, u bolnici Sestra Milosrdnica na Vinogradskoj cesti, i u Zakladnoj bolnici na Rebru; te  u bolnici u Vrap\u010du itd. Nadbiskup Stepinac u godini 1937. vodio  je hrvatske hodo\u010dasnike u Svetu Zemlju (Izrael) u svezi posvete oltara bl. Nikole Taveli\u0107a u Jeruzalemu. U me\u0111uvremenu od 1934. te sve do kraja rata nadbiskup Stepinac vodi hodo\u010dasnike pje\u0161ice na Mariju Bistricu. Planirao je podi\u0107i Kri\u017eni put po brijegu iznad Sveti\u0161ta. Uspio je podi\u0107i u naravnoj veli\u010dini samo \u010detiri postaje, isklesanim kararskom mramoru. Na\u017ealost, Drugi svjetski rat (1939.-1941) uni\u0161tio je njegove plemenite planove za ure\u0111enje hrvatskog Lurda u Hrvatskom Zagoru.<\/p>\n\n\n\n

Zagreba\u010dki nadbiskup dr. Antun Bauer umro je 7. prosinca 1937. god. Naslijedio ga je mladi nadbiskup \u2013 koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Nakon preuzimanja uprave zagreba\u010dke nadbiskupije obratio se Prvostolnom kaptolu rije\u010dima: “A sada, gospodo i bra\u0107o, imate pred sobom novoga pastira. Pastira, koji je potpuno svjestan svojih slabo\u0107a i te\u017eine bremena, koje pada na njegova le\u0111a… Ali taj je pastir upravo i uzeo za \u017eivotno geslo rije\u010d psalmiste: ‘In te Domine speravi!’. Ove \u010detiri godine biskupske slu\u017ebe pokazale su mi dovoljno, kako je trnovit put, kojima mora da stupa katoli\u010dki prelat. Put koji me je vi\u0161e u\u010dvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogu\u0107ega, kao \u0161to i \u017eeljezo postaje \u010dvr\u0161\u0107e, \u0161to se vi\u0161e lupa po njemu. \u0160to vi\u0161e budu rasle nevolje, to vi\u0161e \u0107e u budu\u0107e rasti pouzdanje, da \u0107u uz Bo\u017eju pomo\u0107 pro\u0107i sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje, koje nas \u010dekaju”. (Katoli\u010dki list, Zagreb, 11. prosinca1937.,Te\u010daj 88.,br. 51.). Papa Pio XI. (1922.-1939.) godine 1922.  (Enciklikom Ubi arcano) definirao je jedan novi oblik udru\u017eivanja svih slojeva katolika pod imenom Katoli\u010dka<\/p>\n\n\n\n

akcija (KA)  koja je usko povezana u hijerarhijskom apostolatu Crkve. U duhu pape Pia XI. mladi zagreba\u010dki nadbiskup dr. Alojzije Stepinac razvio je \u017eivu Katoli\u010dku akciju, da odgoji katoli\u010dki kr\u0161\u0107anski laikat u suvremenom duhu, a posebno u borbi protiv zabluda nacizma i komunizma. Orlovstvo (HOS)je prvi masovni katoli\u010dki pokret u Hrvatskoj. Dr. Ivan Merz (bla\u017eeni) bio je tajnik HOS-a. Hrvatski katoli\u010dki pokret (HKP), hrvatskoj katoli\u010dkoj mlade\u017ei omogu\u0107uje da se aktivno uklju\u010di, i sudjeluje u javnom dru\u0161tveno-politi\u010dkom i vjerskom \u017eivotu, u prvoj polovici 20. stolje\u0107a. Drugim rije\u010dima, dvije totalitarne ideologije, nacionalsocijalizam i komunizam, tridesetih godina 20. stolje\u0107a na poseban na\u010din se okomljuju na kr\u0161\u0107anstvo i katolicizam. Crkva u Hrvata u osvit Drugoga svjetskog rata i pora\u0107a na\u0161la se u vrtlogu krvavog plesa dvaju totalitarizma. Nacionalsocijalizam i religija ne mogu koegzistirati. Adolf Hitler (Futrer) dr\u017ei da\u0107e religija nestati sama od sebe, bez progonstva i posebnih ratova. Svima je poznat bolj\u0161evi\u010dki stav prema religiji koji se u okupiranim balti\u010dkim zemljama ni po \u010dem ne razlikuje od nacionalsocijalisti\u010dkog. Staljin \u0107e u ratu s Nijemca otvoriti crkve i poneku teolo\u0161ku akademiju u Rusiji, ali \u0107e u poslijeratnom razdoblju terorom i striktnim podlaganjem hijerarhije dr\u017eavnim ili lokalnim komunisti\u010dkim vlastima poku\u0161ati zatrti i same korijene kr\u0161\u0107anstva u Sovjetskom Savezu.<\/p>\n\n\n\n

Hrvatski katolicizam, ba\u0161 kao i njegov corpus politticum, bio je nepravedno marginilaziran u Kraljevini Jugoslaviji. Hrvatska katoli\u010dka mlade\u017e voljela je neustra\u0161ivog zagreba\u010dkog mladog nadbiskupa Stepinca, koji je te\u0161ko zamjerio Beogradu, da je plemeniti ideal ujedinjenja Ju\u017enih Slavena izdao, pretvoriv\u0161i Jugoslaviju u pro\u0161irenu Srbiju (Veliku Srbiju), a Hrvatsku u bespravnu koloniju. Stoga, Hrvatska katoli\u010dka mlade\u017e  tridesetih godina 20. stolje\u0107a je odbacila Kraljevinu Jugoslaviju i spremala progla\u0161enje hrvatske dr\u017eave. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Crkva u Hrvata pro\u017eivljavala je najte\u017ea stradanja u svojoj dugoj povijesti. Premda se spremala da godine 1941. proslavi 1300. obljetnicu prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom, od toga je morala odustati zbog ratnih neprilika. Kada je 10. travnja 1941. uspostavljenja Nezavisna Hrvatska Dr\u017eava, hrvatski ju je narod s odu\u0161evljenjem do\u010dekao, nadaju\u0107i se da \u0107e kona\u010dno biti slobodan u vlastitoj dr\u017eavi. Ve\u0107 krajem travnja 1941. nadbiskup Stepinac je 28. travnja  uputio pismo sve\u0107enstvu zagreba\u010dke nadbiskupije u kojemu poziva sve\u0107enstvo da radi na tome  da mlada dr\u017eava Hrvatska bude utemeljena na Bo\u017ejem zakonu, jer joj samo to mo\u017ee omogu\u0107iti blagoslovljenu budu\u0107nost. S narodom se radovala i njegova Crkva, kako je to priznao kardinal Stepinac u svom govoru na komunisti\u010dkom su\u0111enju godine1946., kada je rekao: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku dr\u017eavu i ja bih bio ni\u0161tarija, kada ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je  bio robu u biv\u0161oj Jugoslaviji”.                             <\/p>\n\n\n\n

Crkva kao trinaeststoljetni svjedok vrijednosti nacije bdije nad time da hrvatski narod ostane vjeran tradicionalnoj pradjedovskoj vjeri i zapadnom  kr\u0161\u0107anskom naslje\u0111u. Jedno je dr\u017eava, koju je hrvatski narod \u017eeljno o\u010dekivao i iskreno prihvatio, a drugo je re\u017eim. Jedno je vlast, a drugo je zloupotreba vlasti. Svaka je vlast od Boga, jer bez vlasti nema opstanka dru\u0161tvu, a dru\u0161tvo je proizvod dru\u0161tvene ljudske naravi i njezina Tvorca. Dosljedno, onda je i vlast koja dr\u017ei dru\u0161tvo na okupu i vodi ga svrsi u zadnjim linijama od Boga. Zato nadbiskup Stepinac po\u0161tiva vlast, ali ga to ne prije\u010di, da osudi njezine nepravedne postupke u svezi pete Bo\u017eje zapovijedi. Neovisno o uzdr\u017eanosti Svete Stolice na usta\u0161ke vlasti, hrvatski katoli\u010dki episkopat krajem lipnja 1941. izjavljuje lojalnost \u0161efu dr\u017eave i izra\u017eava spremnost na suradnju u korist op\u0107eg napretka hrvatske domovine, \u0161to ne sprje\u010dava nadbiskupa Stepinca da podsjeti \u0161efa dr\u017eave kako politika prema manjinama u Hrvatskoj nije u skladu s kr\u0161\u0107anskim na\u010delima. U  propovjedi Na Krista Kralja1942., Stepinac se suprotstavlja  rasizmu: “Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na \u017eivot dostojan \u010dovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Europejci, bili omra\u017eeni \u017didovi ili ponosi Arijci, imaju jednako pravo da govore: O\u010de na\u0161, koji jesi na nebesima…”<\/p>\n\n\n\n

Nadalje, jedno je dr. Ante Paveli\u0107, dugogodi\u0161nji politi\u010dki izbjeglica iz Hrvatske, koji preuzima najve\u0107u vlast u zemlji istoga dana, kad se u nju vra\u0107a, te najbli\u017ei mu suradnici i nekoliko usta\u0161kih rasova na terenu, koji po\u010desto prekora\u010duju moralne granice; drugo je \u010dlanstvo Usta\u0161koga pokreta te domobrani i usta\u0161e borci, koji se bore za Hrvatsku i \u010detiri godine izla\u017eu za nju svoje \u017eivote i do\u010dekuju kraj rata u neobi\u010dno visokom moralu, mada su sve dru\u0161tveno-politi\u010dke okolnosti bile protiv njih. Nadbiskup Stepinac \u0161alje im svoje sve\u0107enike, da budu od duhovne pomo\u0107i ljudima, koji danomice izla\u017eu svoje \u017eivote za obranu sela i gradova pa i nesretno i nejasno odre\u0111enih granica Hrvatske Dr\u017eave. U prvom redu nadbiskup Stepinac se brine za vje\u010dno dobro svoga naroda. Me\u0111utim, u pogledu dr\u017eave, on slijedi volju naroda, koji ima prvo na vlastitu dr\u017eavu. Na\u017ealost, Hrvatska je bila sve drugo samo ne samostalna dr\u017eava, jer je bila podijeljena izme\u0111u njema\u010dkih nacista i talijanskih fa\u0161ista. Sve je to izazvalo nezadovoljstvo u narodu, \u0161to su komunisti obilno iskoristili i hrvatskim nezadovoljnicama popunjavali partizanske redove. Crkva se na\u0161la u unakrsnoj vatri nacista, fa\u0161ista, usta\u0161a, \u010detnika i partizana, predvo\u0111enih komunisti\u010dkom partijom. Biskupi su svakog dana s terena primali obavijesti o nestancima i pogibelji sve ve\u0107eg broja sve\u0107enika i stradanju nedu\u017enih civila.<\/p>\n\n\n\n

Za Drugoga svjetskog rata i Crkva  u Hrvata do\u017eivjela je stradanja u gubitku velikog broja svojih sve\u0107enika i vjernika te u materijalnim razaranjima. Dolskom komunisti\u010dke vladavine 1945. Crkva u Hrvata se na\u0161la u znatno te\u017eem polo\u017eaju nego \u0161to je bila u Kraljevini Jugoslaviji, jer je nastupilo razdoblje otvorenog i borbenog ateizma i progona Crkve. Svr\u0161etak Drugoga svjetskog rata i pora\u0107e optere\u0107eno je nacionalnom tragedijom na Bleiburgu, egzodusom, kri\u017enim putovima, masovnim osudama i strijeljanjima nevinih. Biskupi di\u017eu svoj glas 20. rujna 1945. i pi\u0161u  poslanicu koju je trebalo pro\u010ditati sa \u017eupskih propovjedaonica, \u0161to su novi komunisti\u010dki vlastodr\u0161ci nastojali sprije\u010diti svim sredstvima. Naj\u017ee\u0161\u0107i u napadu bili su Bakari\u0107 i Tito. Zagreba\u010dki nadbiskup Alojzije Stepinac, kao metropolit i predsjednik Biskupske konferencije, i cijela Crkva u Hrvata tra\u017ee djelatni prostor i u tim novim okolnostima, ali bezuspje\u0161no. Uslijedio je otvoreni progon Crkve, \u0161irenje ideolo\u0161ke mr\u017enje, masovno ubijanje sve\u0107enika i redovnika, uhi\u0107enja i osude na dugogodi\u0161nje robije, progon i zlostavljanja na sve mogu\u0107e na\u010dine. Poslije 15. svibnja 1945. u nekoliko poratnih godina pogubljeno je oko 185 sve\u0107enika, od kojih je vi\u0161e od 20 umrlo u zatvorima od posljedica mu\u010denja. U istom razdoblju pogubljeno je oko 30 bogoslova i 15 redovnica. Me\u0111u zatvorenim sve\u0107enicima bilo je i biskupa osu\u0111enih na vi\u0161egodi\u0161nju robiju. I sam nadbiskup Stepinac odle\u017eao je u pritvoru od 17. svibnja do 3. lipnja 1945. U tim te\u0161kim godinama progona Crkve u Hrvata pod komunisti\u010dkim re\u017eimom nakon Drugoga svjetskog rata Crkva je morala ustrajati i svjedo\u010diti. Ostala je Crkva \u0161utnje na sve \u010dudovi\u0161ne optu\u017ebe i progone, nije se smjela braniti, a o njoj su mogli govoriti i pisati samo njezini progonitelji. Me\u0111utim, u integritet Stepin\u010deve osobnosti i po\u0161tenja te\u0161ko da sumnjaju i njegovi tu\u017eitelji, jer nemogu\u0107e da jedan ratni zlo\u010dinac bude predan tek 18. rujna 1946., dakle gotovo godinu i pol dana nakon zavr\u0161etka ratnih neprijateljstva, pogotovo kad se zna da je rije\u010d o osobi nazo\u010dnoj i na svim javnim manifestacijama novih vlasti u Zagrebu. Komunisti\u010dka je vlast Stepinca stalno prokazivala kao zlo\u010dinca i klerofa\u0161ista, \u017eele\u0107i na taj na\u010din i Crkvu u Hrvata okriviti kao zlo\u010dina\u010dku i klerofa\u0161isti\u010dku, a same Hrvate kao genocidni narod. Spomenuto Pastirsko pismo, brojne predstavke nadbiskupa Stepinca predstavnicima komunisti\u010dke vlasti do njegova uhi\u0107enja 18. rujna 1946. i njegov spomenuti govor na su\u0111enju \u2013 najblistaviji su dokumenti istine o Katoli\u010dkoj crkvi u Hrvatskoj u godinama nakon rata. Svr\u0161etak rata i prve godine nakon rata ubrat \u0107e nevi\u0111eni krvavi sve\u0107eni\u010dki danak Crkve u Hrvata, o \u010demu se nije smjelo ni pisati ni govoriti. Crkva je sa svojim sve\u0107enicima i vjernicima \u017eivjela u stalnom progonstvu. Pozivanje nekih povjesni\u010dara na pisane zakone po kojima je Crkvi u komunisti\u010dkom vremenu bila zajam\u010dena sloboda savjesti i vjeroispovijesti, a pre\u0161u\u0107ivati stvarno stanje zna\u010di izdaju osnovne zada\u0107e povijesti, zna\u010di pre\u0161u\u0107ivanje istine.<\/p>\n\n\n\n

                                                                Don Tomislav Top\u010di\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Bl. Alojzije Stepinac ugledao je svjetlo dana 8. svibnja 1898. u selu Brezari\u0107i, blizu Kra\u0161i\u0107a, nedaleko od Zagreba. Njegovi roditelji Josip i Barbara selja\u010dkog podrijetla bijahu marljivi i pobo\u017eni kr\u0161\u0107ani  vjernici. Ulo\u017eili su mnogo truda u kr\u0161\u0107anskom i vjerni\u010dkom odgoju<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1224,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"spay_email":""},"categories":[8],"tags":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/01\/bl-alojzije-stepinac-nadbiskup-zagreba-ki-1937-196_5a7eaf46a330c.jpg","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223"}],"collection":[{"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1223"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1229,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1223\/revisions\/1229"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1224"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1223"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1223"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/zupa.kosute.com.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1223"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}